Zamislite ovu situaciju - nedavno ste napunili dvadesetu godinu. Studirate, već ste odrasli, no još uvijek živite s roditeljima. Možete se pohvaliti da je vaša obitelj jedna od rijetkih "normalnih"; roditelji se vole iako su već dobrano u šezdesetima, imate braću, sestre sa kojima ste u skladnim odnosima, psa, mačku, svi zaposleni ili uzorni učenici, sudenti... Sve pet, sve super! ALI...

Nedavno sam za časopis u kojem radim pisala o Internetu i njegovu utjecaju na međuljudske odnose. Tema je s područja psihologije i prilično zanimljiva, mora se priznati. Naravno, neminovno se postavilo pitanje ljubavi. S tim u vezi tražila sam i mišljenje psihijatra, pa neke podatke iz znanstvenih krugova, morala sam profesionalno i čim objektivnije obraditi temu uzimajući u obzir ne samo mišljenja simpatizera, već i kritičara prijateljstava začetih u virtualnom svijetu. Ipak, jedan je segment ostao u tom tekstu nedotaknut – pitanje cybersexa i virtualne prevare.

Evo i prave ekonomsko-seksualne teme, a k tome i prikladne s obzirom na financijsku krizu. U svemu u životu postoji određena računica iako ona ne mora biti hladno materijalistička. Tako primjerice, kada se govori o valuti, ne moraju biti u igri kune, euri ili dolari. Moja trenutna valuta je sin – želiš li da ti dobro radim, moraš mi dati dovoljno slobodnog vremena kako bih mu se mogla što više posvetiti.
S godinama sam uočila kako u životu postoje određene pravilnosti, pa se tako čak mogu i neka pravila iz ekonomije preslikati na seksualni i ljubavni život. Dva se pojma trenutno spominju na svakom koraku – inflacija i recesija – a međusobno su u uskoj povezanosti jer jedno prati drugo.

Tek nakon što sam počela pisati (pa čak i privela kraju!) tekst koji je trebao poslužiti kao moja prva kolumna na Edusexu, shvatila sam da pisanje o seksu i svemu što k tome ide, nije nimalo jednostavan zadatak. Iako imam iza sebe gotovo pune 34 godine lutanja ovim malim krajičkom Zemlje, od čega sam u drugoj polovici dosadašnjeg života stjecala seksualna iskustva, još uvijek se ne bih usudila postavljati kao „glas razuma“ koji će pametovati s nekakve virtualne propovjedaonice. Doduše, takvo nešto mi ni ne pada na pamet, jer mi nije cilj ovom kolumnom biti ičija soljenka za mozak. Pa ipak, sjetila sam se svojih početaka i traženja prvih informacija, što u tadašnje vrijeme, kada mi računalo, a posebice Internet još nisu bili svakodnevno dostupni, nije bilo nimalo jednostavno.