Ta me tema oduvijek intrigirala, kao i pojam „normalnoga“, posebno kada govorimo o seksu. Doduše, bojim se da me vrijeme pomalo pregazilo, pa mi nedostaje inspiracije jer sam propustila sve žive i nežive seksualne revolucije. K tome i više naginjem onome što nazivamo konzervativan život - volim svoju kućicu u cvijeću, muža i dijete, a nedostaje nam samo pas pa da budemo obitelj sa plakata (možda naša kornjača Pipo može poslužiti). S druge pak strane, mašte mi ne nedostaje, a ni libido nije nizak što znači da, ako ništa drugo, poput voajera pratim zbivanja na „sceni“. I tako tražeći inspiraciju za kolumnu, naletih na sado-mazo priče, pa se sjetih i jedne od epizoda u nekoj od onih kriminalističkih serija gdje se dogodilo ubojstvo nekakvog lika maskiranog u, ako se ne varam, zeca...

Naime, on je pripadao onima koje je uzbuđivalo seksati se sa drugim ljudima maskiranim u kojekakve životinje jer na taj način izražavaju svoju animalnu prirodu - ne pitajte me kako se taj fetiš zove, a nemam volje gubiti vrijeme na googlanje. Naravno, pale su mi na pamet i „curice“ koje napaljuju Djedovi Mrazovi (Djedovi Božičnjaci?), a nekima su sigurno privlačni i patuljci.
Ma kakav bio moj život i moji stavovi o njemu, nikada nisam osuđivala druge zbog drugačijeg načina razmišljanja, neovisno o tome mogu li ih razumijeti ili ne. Pa čak i one koji čine zlo pokušavam gledati na drugi način, jer me uvijek zanimalo zašto su takvi, kao i odgovor na pitanje postoji li čovjek koji je naprosto rođen zao? Naime, oni koji čine zlo (ma koliko strašno bilo) najčešće to rade jer su u životu bili zlostavljani fizički ili psihički, jer nisu bili nimalo voljeni (a kamoli onoliko koliko je svakom ljudskom biću potrebno), jer su bolesni...

Specifični apetit

Ova mala digresija ipak nije udaljavanje od teme jer zapravo želim reći da smo svi mi u velikoj mjeri „proizvod“ okruženja. Iako imamo temperament s kojim smo rođeni, dobar dio naše osobnosti (karakter) oblikuju drugi, počevši od naših roditelja. Pojam „normalnosti“ počinje u našoj obitelji jer, prije svega gledajući naše roditelje, učimo što je to prihvatljivo i „normalno“ ponašanje. Tako je sasvim razumljivo da će, primjera radi, žena koja odrasta u krutoj, patrijarhalnoj obitelji, prije prihvatiti dominantnog muža od neke koja je odrasla u obitelji gdje je mama vodila glavnu riječ. To čak često nema veze niti s izobrazbom ili statusom u društvu, već pripada onome što je usađeno duboko u našu podsvijest.

Zato nije slučajno da žene koje su imale očeve alkoholičare i zlostavljače kasnije nađu istog takvog partnera, prekinu s njim, pa opet nađu životinju. Ne mogu protiv specifičnog apetita na određenu vrstu muškaraca iako ga nisu svjesne ili ga negiraju. Tako vjerojatno i moja „

konzervativnost“ (kao i moje sestre i brata, jer svo troje na tu stranu imamo iste stavove), proizlazi iz činjenice da smo odgojeni unutar podjednako „konzervativne“ obitelji. Osobno (ponavljam ovo „osobno“) smatram takav život dobrim i kvalitetnim jer nemamo strašnih situacija poput spomenutog zlostavljanja, alkoholizma ili pak trauma zbog promiskuitetnog partnera i sličnog. Naime, moj je muž još davno prije braka morao zadovoljiti neke moje kriterije „normalnosti“. Tako mu je na samom početku bilo rečeno da ako ikada samo digne ruku s namjerom da me udari (neovisno o tome hoće li to stvarno učiniti ili ne), može odmah nestati iz mog života jer je to apsolutno neoprostivo.

Bez identifikacije?

Dakle, da ne odem u sasvim drugu temu, vratit ću se na „normalan“ seks. Mislim da će se svatko složiti da je tako nešto nemoguće definirati jer svi mi imamo barem „prljavu“ maštu ako već nismo otišli i dalje od toga. Pojednostavljujući stvari do kraja, usuđujem se pretpostaviti da mogući uzrok naše nemogućnosti da definiramo što je to u seksu normalno, leži dobrim dijelom u tome što nismo imali prilike svjedočiti seksu naših roditelja – nije bilo identifikacije. Naravno, neki su sigurno banuli svojim roditeljima u sobu ili ih slušali (o tome sam pisala u prošloj kolumni), no sumnjam da je netko redovito i „pod normalno“ gledao seks roditelja kao što je npr. gledao mamu kako pere suđe ili tatu kako kosi travu.

Zbog takvog se stava ne slažem sa nekim psiholozima koji tvrde da naša seksualnost ne ovisi o roditeljima, a u istoj rečenici ističu da je identifikacija s roditeljima ključ odgoja. Drugim riječima, u djetinjstvu, kada se naša „normalnost“ u najvećoj mogućoj mjeri oblikuje, ta nam je lekcija uskraćena. A ako su kasnije mama i tata nastavili čuvati svoja seksualna iskustva kao što zmija čuva noge, pa nismo imali prilike niti raspravljati sa njima o toj temi, tada smo prepušteni sebi i okolini na oblikovanje. E sad dolazimo do svojih sklonosti i okoline – prava lekcija iz „prirode i društva“.

Svakom njegovo veselje

U antičkoj Grčkoj biseksualnost i homoseksualnost su bile sasvim normalne pojave, a ako se ne varam, i pedofilija je bila sasvim u redu, posebice ako govorimo o dječacima. Svako vrijeme i svako društvo nose i svoju seksualnu „normalnost“ koja ovisi o ponašanju većine, a ljudi su oduvijek bili, oprostite mi na izrazu, narajcani. Na što se rajcala većina, na to su se morali rajcati i drugi. Na webu psihologinje dr. Denise Legac naišla sam upravo na tekst o normalnom seksu gdje je, među ostalim, navela rezultate nekog američkog istraživanja – citiram: „većina Amerikanaca uživa u oralnom seksu.

Značajna manjina prepušta se analnom seksu. Još manja skupina (ali ih je ipak milijun ili dva) masturbira s raznim povrćem“. Ustalom, i svaki „normalan“ pornić sugerira da je oralni seks normalan početak svakog spolnog odnosa, onda ima malo vaginalnog (kad već mora, ali onda mora biti „akrobatski“ i u pozama od kojih će svaka žena bez savršene fizičke kondicije, ali i muškarac, dobiti muskulfiber...), pa puno dugotrajnog analnog... Pa ti budi „normalan“ ako ti se ponešto od toga gadi ili ti je apsolutno neprihvatljivo. I ako si faca, reci to naglas, u društvu.

Ma ljudi maštaju o svačemu, tako ima i onih koji se trljaju o drveće (dendrofili – srećom, ne mogu biti u većini). Kao što i dr. Legac kaže (a na njezin sam web naletila već pri kraju svoje kolumne), sve je u redu i normalno što se radi uz privolu partnera – svakom njegovo veselje i nek ljudi uživaju. Ako žele biti zec i lisica, nek im je sa srećom, pa nek uživa i žena koja želi biti silovana (sado mazo igrice). Ali ako se tražimo zadovoljstvo na račun tuđe nesreće, pa muškarac doslovno siluje, a o pedofiliji i šteti koja se nanosi djeci da i ne govorim, to nikako ne može biti u sferi „normalnoga“. Zaključak? Iskreno mislim da zapravo „normalno“ općenito ne postoji već samo „prihvatljivo“ i da će dobar dio nas umrijeti „nenormalni“ iako prihvaćeni, ali to je već druga priča.

TrackBack URI for this entry

Komentari (1)

RSS feed Comments

Kinky Kolumnistica said:

Za mene je normalno sve ono što čovjek čini, bez da time šteti drugima. Bilo u seksu, bilo u drugim životnim sferama. A nenormalno je promatrati tuđe seksualne navike iz svoje perspektive pa se zgražavati nad onime što sami ne bismo činili, premda to nikome ne šteti. Znam neke ljude koji funkcioniraju po toj shemi i nikako se ne uspijevam načuditi njihovoj ograničenosti. Jedan od najvažnijih primjera jest odnos okoline prema homoseksualizmu. Homićima je to normalno jer tako osjećaju u sebi i time ne štete drugima pa ako je njima normalno, ne znam zašto ne bi bilo i okolini? Odgovor: jer je okolina nenormalna u svojoj plitkosti.

report abuse vote down vote up

svibnja 24, 2009
Votes: +1

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar