Najbolja oralna kontracepcija jest riječ «NE». - Woody Allen

Your Ad Here

Zadnji komentari

Prijelom penisa
Trebate li kredit? Ovdje je prilika za one koji su...
Kako što bezbolnije...
Bok svima. Voljet ću podijeliti svoje svjedočans...
Kako što bezbolnije...
Ovdje sam da bih svjedočio o tome što je ova vel...
Kako što bezbolnije...
Ovdje sam da bih svjedočio o tome što je ova vel...
Bolan seks - uzroci ...
Zdravo,    Zainteresirani ste za kredit ako d...
Vidi Top 100

Naslovna Kinky kolumnistica Rodoliki ljudi
Rodoliki ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Kinky Kolumnistica   
Srijeda, 15 Srpanj 2009 09:34

Čitam o novom prijedlogu Zakona o medicinskoj oplodnji koji se nalazi u rukama nadasve inteligentnih, mudrih i stručnih guza koje griju hrvatske saborske klupe, premda ih radije ostavljaju hladnima, luftajući se pritom na žderatorskim bakanalijama, neodgodivim poslovnim putovanjima čiji zbiljski cilj jest da guza vidi puta, kao i na manifestacijama gdje jedino što manifestiraju jest vlastita samopromocija. A sve to na račun poreznih obveznika. No, na stranu hrvatska politička scena čiji kolektivni kvocijent inteligencije, suma summarum, ne doseže ni onoliko koliko je stranaka u Parlamentu, a svakako odražava i IQ hrvatskih građana (inače velikih obožavatelja naive, ali ne one slikarske) koji su im velikodušno omogućili da se ugnijezde tamo gdje im nije mjesto. Ili jest?

Na stranu i uobičajeno kretenske ideje iz prijedloga Zakona, poput one da se medicinska oplodnja može primijeniti samo na bračnim parovima, dok su izvanbračni partneri i žene bez partnera isključeni iz medicinski potpomognutog roditeljstva. Ma zašto? Tko kaže da je taj papir koji brak znači relevantan za išta, a kamoli za stjecanje prava na medicinsku oplodnju? I zašto bi se singlicama onemogućila ista stvar, zar one ne zaslužuju biti majkama? Tron kretenizma svakako pripada prijedlogu da dijete začeto umjetnom oplodnjom dobije mogućnost sa navršenom punoljetnošću saznati tko mu je biološki roditelj, informirajući se u Državnom registru, ali bez ikakvih pravnih posljedica za njega i za novootkrivenog roditelja.

Čitam da je Australija svojedobno uvela spomenuto zakonsko rješenje koje u razdoblju od nekoliko godina nije rezultiralo niti jednim donorom! Kakogod, i bez primjera Australije, zdravorazumski je i logičan zaključak da ni Hrvatska ne bi bila ništa bolja po tom pitanju pa bi Zakon (p)ostao samo mrtvo slovo na papiru, ali očito da njegovim predlagačima zdrav razum i logika nisu pretjerano bliski pojmovi. No, kako rekoh, pustimo sve to, mene intrigira nešto drugo.

Koliko ljudi, toliko ćudi. A moja ćud ovoga trenutka ne uspijeva razumjeti ćud onih koji nepoznatim ljudima doniraju svoju spermu ili jajnu stanicu, s ciljem da od njihovog dara (u suradnji s tuđim spermijem ili jajnom stanicom) nastane novo živo biće. Koje je, ni više ni manje, donorovo vlastito dijete! Da ne bi bilo zabune, par ili ženu koji ne mogu imati vlastito dijete posve razumijem, kao i njihovu želju da ga dobiju, makar i putem donora. Isto je s posvajanjem djeteta - i sama bih mogla posvojiti i voljeti tuđe dijete kao da je moje vlastito, ta biološka komponenta ne igra mi odveć značajnu ulogu. Ali kolikogod razmišljala o položaju samog donora, nikako da se otarasim nesvojstvene mi ambivalencije.

Naime, svjesna sam da je takva vrsta darivanja izuzetno plemenit čin zlata vrijedan parovima koji ne mogu imati vlastitu bebu, kao i ženama bez partnera. Ali također sam svjesna i druge strane medalje koju zgodno ilustrira vijest da jedna američka banka sperme prati trendove pa tako u skladu s „trendom“ trenutne ekonomske krize nudi zamrznutu spermu učestalih donora po sniženim cijenama (od 250 do 300 dolara), kako bi bila dostupnija onima koji, nažalost, ne mogu pretjerano duboko posegnuti u džep. Što znači da i donorima plaćaju za njihove donacije koje, ako ste primamljiv donor (štogod to značilo, a znači cijeli niz uvjeta), godišnje mogu iznositi i po nekoliko tisuća dolara!

Hm, ovdje kao da blijedi ona početna predodžba plemenitosti, a donor više nije donor, već ambiciozni prodavatelj, kolikogod mu bilo teško ili lako. Bizarni Kinezi otišli su korak dalje pa su, navodno, uveli sistem u kojemu djelatnice pojedinih banaka sperme ručno obrađuju donore i još im za takav posjet isplaćuju 30 dolara, a donori imaju pravo posjetiti ih pet puta mjesečno te se u jednome danu počastiti sa čak tri ševe u nježni ženski dlan. Mora da je dijelu tamošnjih prostitutki odzvonilo, uz ovako povoljne, točnije, besplatne tarife!

Pokušavajući prodrijeti u mentalni sklop prosječnog donora (muškog ili ženskog, svejedno je), zanima me kako gleda na činjenicu da će nepoznati ljudi, bez obzira koliko provjereni bili, odgajati njegovo dijete, a da on, posve vjerojatno, to dijete neće nikada upoznati? Kako uspijeva živjeti sa saznanjem da tamo negdje živi to malecko biće, nosi njegove gene, sliči mu (i ne samo fizički), a odgajaju ga ljudi koji su možda divni roditelji, a možda su i roditelji iz pakla? Ma čak i da su najbolji na svijetu, ne znam... ja ne bih mogla mirna provesti ni sekundu znajući da je to dijete ipak moje, dio mene, krv moje krvi te da ga nikada neću vidjeti, ljuljuškati ga u svome naručje, šaputati mu koliko ga obožavam, utisnuti mu puse na svaki milimetar tijela, promatrati ga kako upoznaje ovaj great, big, white world, upoznavati tu malenu osobnost niti imati priliku razgovarati s njim, a kamoli nešto više.

Zato neki ljudi nisu dobar materijal za donorske pothvate, a neki jesu. Jasno mi je, ali u glavi mi neprestano lebdi dvojba koliko zapravo plemenitosti leži u darivanju (polovice) vlastitog djeteta nekome drugome? Razumije se da spermij i jajna stanica kao takvi još nisu dijete, ali nesumnjivo će postati, spojivši se s tuđom jajnom stanicom i spermijem. Vaše dijete. To što prema njemu nemate nikakvih pravnih obveza, što ga niste nikada vidjeli i što ste tako odlučili iz neke, nazovimo ju tako, dobre volje, čini li to dijete manje vašim? Bude li vam teško? Pitate li se? Sjetite li se? Često? Ili toliko rijetko da ipak s tim uspijevate živjeti? Ako da, kako?

I još nešto. U razvijenim donorskim sustavima događa se da isti muškarac dolazi gotovo svaki tjedan dati spermu koja se zamrzava da bi zatim bila proslijeđena neplodnom paru ili pojedinki, i to uvijek nekome drugome. Zapitate li se ikada koliko se time polubraće i polusestara rađa u različitim obiteljima, a koji nikada neće imati tu sreću ili nesreću da saznaju jedni za druge? Zapitate li se koliko njih se možda sretnu kroz život ili čak stupe u spolne odnose, nesvjesni da upravo ševe vlastitog brata ili sestru? I kako se ta djeca osjećaju jednoga dana kada saznaju da su začeta tuđom jajnom stanicom ili spermijem, nabavljenom kao u supermarketu? O količini pitanja u njihovim glavama možemo samo nagađati, a mene bi samu, kolikogod voljela i poštovala svoje dotadašnje roditelje, živo zanimao i onaj biološki – njegov glas, stas, pogled, mimika, karakter, kako živi, živi li, što je od sebe prenio na mene te, na koncu, je li moje postojanje ikada barem okrznuo plaštom satkanim od svojih misli...

Držim da nisam konzervativka koja od drveta ne vidi šumu; oni koji me prate znaju da se stopostotno zalažem i za posvajanje (uz sve zavrzlame koje ga prate), i za surogat-majčinstvo, i za običnu umjetnu oplodnju, a i kod ove donorske razumijem žarku želju budućih roditelja za začećem djeteta koje im, eto, biološki neće biti zajedničko. Čak štoviše, divim im se i vjerujem da su, ako ustreba, spremni platiti pravo malo bogatstvo za bezgraničnu sreću poput ove (premda postoji gomila napuštene djece željne nečije ljubavi i dobrote, no dobro, nije svatko vičan posvajanju). Ali donore, koji su prvi u tom lancu i svakako zaslužni za sreću ovih drugih, da me ubijete ne mogu razumjeti. A voljela bih; volim čuti i drugu stranu, volim poslušati uljuđene argumente, prodrijeti u nečiju životnu priču i svjetonazore koji ne moraju nužno biti na „ti“ s mojima. Voljela bih razumjeti, doista da.

A do tada, uzimam si pravo dvojiti jeste li vi, rodoliki ljudi koji u ejakulativnim posudicama donirate dio djece budućim roditeljima, višestruko bešćutniji od svojih ptičjih kolegica, roda? One, naime, toliko vole svoje majušne potomke da čak i ženka i mužjak sjede na jajima, zajednički se brinu i strepe nad mladima. A vi, rodoliki ljudi, ipak više sličite ljudima nego tim brižljivim rodama...

Trackback(0)
Komentari (0)add comment

Napišite komentar
quote
bold
italicize
underline
strike
url
image
quote
quote
smile
wink
laugh
grin
angry
sad
shocked
cool
tongue
kiss
cry
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy