Ako je muškarcu bitno da mu žena rodi njegovo dijete, da proslijedi baš njegove gene u novu generaciju, on bi najradije ženu okovao i onemogućio joj pristup drugim muškarcima.

Ili možda se ne bi uopće micao od žene. No, morao je ići u lov dalje od doma kako bi nahranio obitelj. Nije mogao voditi ženu i djecu sa sobom, jer bi ona onda bila laki plijen opasnoj lovini koju su lovili. Stoga je morao napustiti dom ići daleko u lov.

Ova dilema u našeg dalekog pretka danas se naziva ljubomora. Ona je spoj ljutnje, bijesa s jedne strane i ljubavi s druge strane. Ljutnja i bijes prema samoj pomisli da će ulagati svoje resurse (trud i rizik u lovu) u tuđe dijete, a ljubav prema onome za što je svakom živom biću na ovom svijetu najvažnije – prijenos svojih gena u novu generaciju. Ova ljubav je ponajprije usmjerena na ženu, ali indirektno na dijete.
Dokazi da je ljubomora urođeni mehanizam koji ima za funkciju zadržavane partnera i povećanje sigurnosti u očinstvo su brojni. Primjerice, da li vas je netko morao učiti kako se ponašati kada ste ljubomorni?

Da li vam je netko morao „nacrtati“ na koje znakove i koje događaje trebate postati ljubomorni? Osim ovih pitanja, postoje i brojni znanstveni dokazi koji govore o ovome u prilog, no to je izvan ove dosega ovog članka.