Orgazam je doživljaj koji vrlo kratko traje - u prosjeku oko 25 sekundi kod muškarca i oko 17 sekundi kod žena. Obje komponente orgazma, i ona periferna koja uključuje mišićje i tkivo, i komponenta svjesnog doživljaja, nastaju pomoću kratke aktivacije neuronskih sklopova koja je posljedica podraživanja i inhibicije različitih skupina neurona pomoću niza neurotransmitera, uključujući dopamin, serotonin i noradrenalin. 

Očito je da gonadni steroidi ne sudjeluju izravno u orgazmu, ali nedostatna proizvodnja steroida, zbog nekih patoloških stanja ili nakon kirurškog odstranjenja testisa ili jajnika, često za posljedicu ima anorgazmiju i smanjeni libido, kod oba spola.

Već je odavno uočeno kako su gonade od bitne važnosti za seksualnost: još u drevno doba ljudi su zamijetili vidljiv utjecaj kastracije domaćih životinja na njihovo ponašanje. U zapisima iz starog Egipta nalazimo reference na kastraciju ljudi, a uporaba te operacije kao kazne uvedena je u asirskom zakonu još 1500 godina prije Krista.

U rimsko doba dobro se znalo za vezu između seksualne želje i testisa, pa su neki mislioci zagovarali kastraciju kao jedini način da se postigne potpuna krepost; tako je primjerice Origen, ranokršćanski teolog, navodno samog sebe kastrirao kako bi mogao voditi strogo asketski život. Od drevnih vremena se zna da su neki eunusi, unatoč kastraciji, i dalje bili sposobni za seksualni odnos.

Efekt kastracije na seksualnu aktivnost muškaraca i mužjaka životinjskih vrsta ukazuju na to da su seksualna želja i ejakulacija-orgazam različiti procesi koji su po svoj prilici kontrolirani iz različitih lokacija mozga. Ejakulacija-orgazam je izrazito ovisna o sekrecijama iz testisa i kad životinju kastriraju, sposobnost ejakulacije obično brzo nestaje. Jedno od prvih sustavnih istraživanja zasebnosti različitih komponenata seksualnog ponašanja  proveo je znanstvenik C. P. Stone još 1932. i to na zečevima.

Uočio je da zečevi prestaju ejakulirati nedugo nakon kastracije, za osam do 53 dana, dok još mjesecima kasnije skaču na ženku i izvode pokrete kao da se pare. Veliki broj studija o primatima ukazuje da kod odraslih, spolno iskusnih mužjaka rezus majmuna, kastracija dovodi do postupnog opadanja seksualnosti. Iako je povezanost između testisa i seksualnosti poznata već tisućama godina, trebalo je proći mnogo vremena do spoznaje kako se ponašanje nakon uklanjanja testisa mijenja zato što više nema stanovitih supstanci koje testisi proizvode. Prije razvoja endokrinologije, smatralo se da je živčani sustav jedini način komunikacije između organa u tijelu.

Postojanje žlijezda s unutarnjim izlučivanjem dokazali su tek 1902. William Bayliss i Ernest Starling i dali tim izlučevinama ime “hormon” prema grčkoj riječi koja znači “uzbuđujem”. Ali još prije njih, u 18. stoljeću, pariški liječnik Théophile de Bordeau zaključio je da neki organi ispuštaju “izlučevine” koje su od ključne važnosti za ostatak tijela. Promatrajući karakteristike eunuha i uškopljenih životinja, došao je do ideje da postoje spolne izlučevine i pretpostavio da tvari što ih ispuštaju testisi i jajnici ulaze u krvotok i utječu na spolne karakteristike i seksualnost.

U knjizi “Znanost o orgazmu”,  koja je upravo objavljena u SAD-u, autori, seksologinja Beverly Whipple, neurolog Barry R. Komisaruk i endokrinolog Carlos Beyer-Flores, ispituju procese koji su uključeni u orgazam te nude odgovore na pitanja o mehanizmu i funkciji orgazma

Prvi empirijski dokaz da je supstanca koju izlučuje testis neophodna za seksualnost mužjaka dao je njemački fiziolog Arnold Berthold 1849. U endokrinološkom eksperimentu kastrirao je pijetla i ustanovio da dolazi do promjene izgleda i ponašanja: atrofiraju sve oznake karakteristične za mužjake, kao što su krijesta i koža glave i guše, te nestaje agresivno ponašanje i seksualno zanimanje za ženke. No, kad se kastriranom pijetlu ponovno usadi testikularno tkivo, vraćaju mu se muške karakteristike i seksualno ponašanje.

Bertholdove ideje zainteresirale su 1889. francuskog fiziologa Charlesa Brown-Sequarda koji je, u dobi od 72 godine, na sebi iskušao djelovanje testikularnog tkiva psa i majmuna. Kad se uvjerio da slični pokusi nisu naškodili životinjama s kojima je eksperimentirao, Brown-Séquard samom je sebi dao osam injekcija smljevenih psećih testisa rastopljenih u vodi te u medicinskom časopisu Lancet objavio kako mu je to povratilo snagu, mentalnu oštrinu i seksualni žar.

Mnogi su liječnici suvremenici s velikom skepsom gledali na Brown-Séquardov rad, ali  ideja da testikularno tkivo može podmladiti starce ili slabe, pa čak im povratiti seksualnost, privukla je francuskog liječnika ruskog podrijetla Sergeja Voronoffa. Godine 1920. počeo je pacijentima presađivati tkivo testisa majmuna da zaustavi starenje i obnovi libido. Operacija je postala tako popularna da je Voronoff morao sam uzgajati čimpanze i babune da zadovolji rastuću potražnju, a po njegovom su radu nazvali i koktel - Monkey Gland, majmunska žlijezda.

Testosteron, glavni androgen što ga luče testisi, nedvojbeno omogućava seksualnost kod muškaraca i najvažniji je izravni faktor koji potiče buđenje seksualnog interesa u pubertetu. Steinach i Peczenik (1936) prvi su uspješno upotrijebili testosteron da obnove seksualne funkcije u starijih muškaraca. Danas se testosteron standarno primjenjuje u terapiji muškaraca sa seksualnim poremećajima, i to u obliku flastera ili gela što omogućuje razmjerno postojano otpuštanje testosterona u krvotok.

Ali testosteron nema afrodizijačko djelovanje; drugim riječima, zdravi muškarci ne mogu se nadati da će im testosteron omogućiti iznimne seksualne podvige. Čini se kako svaki pojedinac ima svoj karakteristični stupanj seksualne aktivnosti, uvjetovan genetskim, kulturnim i iskustvenim faktorima, i taj se stupanj ne može povisiti povećanom dozom testosterona.