|
Naziv G-točka ili Grafenbergova točka odnosi se na malo, ali
vrlo osjetljivo područje na prednjem zidu vagine čovjeka. Stimulacija
ove točke trebala bidovesti do nadprosječnog seksualnog uzbuđenja i
snažnog orgazma. Iako su mnogi uvjereni u njeno postojanje, dokazi za
to vrlo su oskudni.
Ejakulacija u žena
U središtu kontroverze oko
G-točke nalazi se i ženska ejakulacija; neke žene prilikom orgazma
izlučuju veće količine tekućine, dovoljne da skvase plahte. Mnogi
smatraju kako je G-točka ženska prostata te da njena stimulacija
uzrokuje ejakulaciju. Godinama je vrijedilo standardno objašnjenje po
kojem je "ejakulat" u biti mokraća istisnuta iz mokraćnog mjehura zbog
povećane napetosti mišića tijekom orgazma.
Naziv
Ime
G-točka skovali su Addiego i suradnici 1981. kako bi odali priznanje
dr. Grafenbergu koji je, po njihovoj tvrdnji, prvi predlošio postojanje
takvog područja u članku objavljenom 1950. Engleski naziv: G-spot
Povijest ženske ejakulacije i G-točke
Kroz
povijest se ponavljaju opisi izbacivanja tekućine iz vagine prilikom
seksualnog uzbuđenja i/ili orgazma. Ove se reference pripisuju i
Aristotelu i Galenu. U klasičnoj literaturi također se spominje taj
fenomen, ali nije moguće utvrditi jesu li to autori vidjeli, ili su
pisali o iskustvima drugih osoba.
Autor prvog
modernog opisa ženskih genitalija i pitanja ženskog ejakulata je
nizozemski liječnik Regnier De Graaf koji je u 17. stoljeću detaljno
opisao vanjski izgled mokraćne cijevi i žlijezde koje je okružuju te za
njih dodao da bi se mogle zvati ženska prostata.
Prostata
žena nije bila upitna sve dok dvjesto godina kasnije dr. Alexander
Skene, profesor ginekologije u bolnici Long Island College Hospital u
New Yorku, nije napisao članak u kojem detaljno opisuje različite
žlijezde i vodove koji okružuju mokraćnu cijev. Otada su te žlijezde
poznate pod nazivom 'Skeneove žlijezde'.
Njemački
porodničar Ernst Grafenberg 1950. je u članku objavljenom u časopisu
International Journal of Sexology pisao o izbacivanju tekućine iz
mokraćne cijevi tijekom seksualnog uzbuđenja te o svom uvjerenju kako
ta tekućina nije mokraća već sekret koji izbacuju uretralne žlijezde
povezane s erogenom zonom u prednjem zidu vagine.
Znanstvena
je javnost velikim dijelom bila skeptična glede ženske ejakulacije jer
nije bilo jasno otkud ejakulat dolazi, je li uistinu ima istu
konzistenciju kao muški ejakulat ili se radi o stres inkontinenciji -
nevoljnom izlasku mokraće iz mjehura. Naziv "ženska ejakulacija"
pojavljuje se u radovima Sevely i Bennetta (1975) te Belzera (1981) i
tada se definira kao "izbacivanje tekućine" koja je barem djelomično
podudarna muškom ejakulatu, a ne drugim tekućinama koje se mogu
potencijalno izlučiti tijekom ženskog orgazma - mokraća i vaginalni
sekret.
Naziv G-točka prvi je put
predstavljen javnosti 1982. godine kad je objavljena popularna knjiga o
ljudskoj seksualnosti "The G spot and other recent discoveries about
human sexuality". Autori Ladas, Whipple i Perry su se pozivali na
Grafenbergov članak u kojem se spominje erogena zona u prednjem dijelu
vagine.
Postoje li dokazi?
Istraživanja
pokazuju kako je vjerovanje u postojanje G-točke neupitno i široko
prošireno, barem među profesionalnim ženama. Upitnik sa 192 pitanja o
ženskoj seksualnosti poslan je uzorku od 2350 žena zaposlenih u
zdravstvu u SADu i Kanadi. 55% žena ispunilo je upitnik; 84% od njih
"vjeruje kako postoji vrlo osjetljivo područje u vagini" koje odgovara
popularnoj G-točki.
Najpopularnije knjige o
seksualnosti postojanje G-točke uzimaju zdravo za gotovo; čak i
američki fakultetski udžbenici pišu kako je točka "smještena na
prednjem zidu vagine, otprilike jedan centimetar od površine, na
trećini ili polovini puta od otvora vagine".S obzirom na široko
prihvaćeno uvjerenje o postojanju G-točke, normalno je očekivati da
postoji mnoštvo znanstvenih dokaza o tome.
Takvih
dokaza je, međutim, vrlo malo. Dva se tipa dokaza obično navode: prvi
je bihevioralni (temeljen na proučavanju ponašanja), a drugi se temelji
na tvrdnjama o ženskoj ejakulaciji. Pitanje ženske ejakulacije ovdje je
važno jer se obično spominje zajedno s G-točkom i navodno potvrđuje
njeno postojanje. Osim toga,
neki autori pogrešno tumače postojanje žlijezda u ženskoj vagini koje mogu dovesti do ejakulacije.
Bihevioralni dokazi
Ladas
i suradnici objavili su anegdotalne slučajeve žena koje su doživjele
snažne orgazme nakon stimulacije G-točke. Osim ovih anegdotalnih
prikaza, postoje svega dva znanstvena članka u kojima se objavljuje
efekt simulacije ovog specifičnog područja. Prva studija govori o
jednoj ženi koja je imala "dublje" orgazme kad joj je stimulirana
G-točka. Tijekom pregleda ženi je stimulirano područje gdje bi se
trebala nalaziti G-točka i navodno je područje uslijed stimulacije
"naraslo za 50%".
Goldberg i suradnici su dvije
godine kasnije ispitali jedanaest žena kako bi utvrdili postoji li
G-točka i kakva je tekućina koja izlazi tijekom eventualne ženske
ejakulacije. Dva ginekologa su pregledala svaku ispitanicu i za to su
prošli poseban trosatni trening. Trening se sastojao od "posebnog tipa
pregleda vagine s obje ruke kao i seksološki pregled tijekom kojeg su
pipali cijelu vaginu u smjeru kazaljki na satu". Korištenjem ove
tehnike, dva su ginekologa zaključila kako žetiri od jedanaest
ispitanica imaju G-točku.
Ovi dokazi su upitni čak
i da je ovakvom tehnikom G-točka utvrđena i na mnogo većem broju žena
jer će gotovo svaka nježna stimulacija vagine rukom u povoljnim
okolnostima dovesti do seksualnog uzbuđenja pa i do orgazma. Ako
stimulacija rukom područja gdje se navodno nalazi G-točka dovede do
seksualnog uzbuđenja to nije dokaz da je to područje po građi drugačije
od ostatka vagine.
Ispitanice u ovom istraživanju
su znale da istraživači traže G-točku, kao i ginekolozi i u takvim
uvjetima i to lako može dovesti do drugačijeg odgovora na podražaj.
Grafenbergov originalni rad iz 1950-e također ne donosi nikakve
konkretne dokaze već autor piše o svom uvjerenju kako je ejakulat
rezultat stimulacije 'erogene zone uz mokraćnu cijev u prednjem zida
vagine'. U tom se radu ne spominje nikakva "točka".
Dokazi o ženskoj ejakulaciji
Drugi
izvor dokaza za postojanje G-točke jest tvrdnja da žene ponekad
ejakuliraju tekućinu tijekom orgazma, a koja nije mokraća (urin).
Grafenberg je pisao o mogućem postojanju takve ejakulacije. Ladas i
suradnici su u svojoj knjizi tome posvetili cijelo poglavlje koje se
sastoji od incidentalnih opisa dobijenih od žena. Belzer i suradnici
smatraju žensku ejakulaciju mogućom na temelju takvih opisa i razgovora
s malim brojem žena.
Nekoliko znanstvenika provelo
je kemijske analize ženskog ejakulata, međutim takvih je studija malo,
broj ispitanica je uvijek mizeran i rezultati nisu podudarni. Addiego i
suradnici analizirali su mokraću i ejakulat od jedne ispitanice i
zaključili kako u ejakulatu ima više prostatične kisele fosfataze, što
bi bio indirektni dokaz za postojanje "ženske prostate".
Istraživanjima
je dokazano kako ove prostatične sastojke izlučuju Skeneove žlijezde. U
drugim se studijama mokraća i "ejakulat" nisu razlikovali. Dokazano je
i kako pojačana stimulacija tijekom seksualnog uzbuđenja može dovesti
do nenamjernog otvaranja ušća mokraćnog mjehura, bez obzira radi li se
o stimulaciji klitorisa, vagine ili oboje.
To znači
da stimulacija prednjeg zida vagine nije jedini preduvjet za
izbacivanje tekućine tijekom orgazma. Iako se u ženskom ejakulatu
nalaze prostatične komponente iz Skeneovih žlijezda, one se u mokraćnoj
cijevi mogu pomiješati s mokraćom iscijeđenom tijekom orgazma. Zasad ne
postoje dokazi po kojima se ejakulat
izlučuje isključivo is Skeneovih žlijezda.
Dok
je nedvojbeno potvrđeno kako određeni broj žena tijekom orgazma
izlučuje tekućinu (ejakulat) iz spolnih organa, još uvijek nije jasno o
kakvoj se tekućini točno radi i otkud potječe. Kod nekih je žena
vjerojatno sama mokraća, kod drugih mješavina mokraće i izlučevina
Skeneovih žlijezda, a kod nekih možda u potpunosti
dolazi iz Skeneovih žlijezda ili neke X-točke koja tek što nije otkrivena.
Anatomski argumenti
Znanstvenici
su razmotrili i anatomski pristup pitanju prisutnosti prostatičnih
komponenata u ženskom ejakulatu koji se sastoji od proučavanja građe
tijela. Ukoliko žena ejakulira tekućinu koja nije mokraća ili ima
sastojke koji se ne nalaze u mokraći, onda ta tekućina ne dolazi iz
mokraćnog mjehura ili bar ne isključivo iz mjehura.
Ako
Skeneove žlijezde odgovaraju prostati, moglo bi se očekivati da su
njihove izlučevine slične onima iz prostate. Tu su hipotezu testirali
Tepper i suradnici. Uzeli su osamnaest uzoraka od obduciranih tijela te
jedan uzorak dobijen nakon kirurškog zahvata. Uzorci žlijezda su
secirani i testirani na imunološke reakcije i prisutnost kisele
fosfataze specifične za prostatu te prostatičnog specifičnog antigena
(PSA).
Rezultati su pokazali kako parauretralne
žlijezde usitinu posjeduju antigene supstance identčne onima iz
prostate. Ti su rezultati kasnije potvrđeni radovima drugih autora.
Temeljem ovih nalaza Zaviacic i Ablin su predložili da se više ne
koristi naziv Skeneove žlijezde već ženska prostata.
Bez
obzira na naziv, ova istraživanja daju slijedeće objašnjenje ženske
ejakulacije: stezanjem mišića oko mokraćne cijevi tijekom orgazma
dovodi do otpuštanja sekreta iz Skeneovih žlijezda i stoga se u ženskom
ejakulatu može naći veća količina prostatičnog specifičnog antigena i
kisele fosfataze. Ovaj koncept žlijezda koje otpuštaju nešto pogrešno
je povezan s navodnim područjem s velikom količinom živčanih završetaka
koje bi dovelo do pojačane stimulacije. U udžbeniku kojeg su autori
Crooks i Baur navodi se kako je G-točka "sustav žlijezda (Skeneove
žlijezde) i odvoda koji okružuju mokraćnucijev".
Ukoliko
G-točka uistinu postoji, onda je sigurno nešto više od "sustava
žlijezda i njihovih odvoda". To bi trebalo biti područje bogato
đivčanim završecima, ne žlijezdanim vodovima.Histološka istraživanja
analizom tkiva pod mikroskopom dosad nisu dokazala postojanje područja
vrlo bogatog živčanim završecima koje bi moglo biti G-točka.
Pitanje
postojanja G-točke nije samo pitanje od sporednog anatomskog značenja.
Mnoge žene vjeruju kako G-točka uistinu postoji. Ako G-točka ne
postoji, žene su poprilično dezinformirane o svojim tijelima i
seksualnosti. One koje ne uspiju "pronaći" svoju G-točku mogu stoga
biti ozbiljno razočarane.
G-greben
U
nedostatku dokaza o postojanju G-točke, mnogi se hvataju za slamke i
mijenjaju defenicije ove iluzorne erogene zone. Autor Gary Schubach
tvrdi da erogena zona u prednjem zidu vagine postoji, ali da nije
"točka" nego "krista", odnosno greben. G-greben je, po njemu, mjesto na
kojem se Skeneove žlijezde izbočuju u vaginu.
Svoju
tvrdnju argumentira nalazima slovačkog patologa Milana Zaviacica koji
je većinu radnog vijeka proveo u istraživanju Skeneovih žlijezda,
naziva ih 'ženska prostata' te tvrdi kako one imaju erogena svojstva.
Profesor Zaviacic, dapače, preporučuje i prilagočenu misionarsku pozu
kojom se Skeneove žlijezde bolje stimuliraju i omogućuje intenzivnije
uzbuđenje i bolji orgazam.
G-vanzemaljac
Iako
je vjerovanje u postojanje G-točke vrlo prošireno, dokazi za njeno
postojanje su toliko oskudni da ih gotovo i nema. U znanstvenoj
literaturi je objavljeno zanemarivo malo članaka na ovu temu i opisani
su dokazi upitne kvalitete.
Zanimljivo je kako članci koji opisuju dvanaest žena od kojih je pet "imalo" G-točku mogu proizvesti takav val dezinformacija.
Anatomska
i histološka istraživanja dosad nisu dokazala postojanje G-točke i
poprilično je nevjerojatno da je ta struktura uspjela izbjeći
nanstvenicima tijekom svih ovih godina i napredaka u medicini.
Dok
se ne objave histoložka i anatomska istraživanja koja će znanstvenim
metodama i na velikom uzorku žena dokazati njeno postojanje, G-točka
ostaje ginekoložki vanzemaljac: svi je traže, svi o njoj govore, ali
njeno postojanje nije dokazano objektivnim znanstvenim metodama.
Livia Puljak, dr. med.
|