Ejakulacija u žena
U središtu kontroverze oko G-točke nalazi se i ženska ejakulacija; neke žene prilikom orgazma izlučuju veće količine tekućine, dovoljne da skvase plahte. Mnogi smatraju kako je G-točka ženska prostata te da njena stimulacija uzrokuje ejakulaciju. Godinama je vrijedilo standardno objašnjenje po kojem je "ejakulat" u biti mokraća istisnuta iz mokraćnog mjehura zbog povećane napetosti mišića tijekom orgazma.

Naziv
Ime G-točka skovali su Addiego i suradnici 1981. kako bi odali priznanje dr. Grafenbergu koji je, po njihovoj tvrdnji, prvi predlošio postojanje takvog područja u članku objavljenom 1950. Engleski naziv: G-spot

Povijest ženske ejakulacije i G-točke
Kroz povijest se ponavljaju opisi izbacivanja tekućine iz vagine prilikom seksualnog uzbuđenja i/ili orgazma. Ove se reference pripisuju i Aristotelu i Galenu. U klasičnoj literaturi također se spominje taj fenomen, ali nije moguće utvrditi jesu li to autori vidjeli, ili su pisali o iskustvima drugih osoba.

Autor prvog modernog opisa ženskih genitalija i pitanja ženskog ejakulata je nizozemski liječnik Regnier De Graaf koji je u 17. stoljeću detaljno opisao vanjski izgled mokraćne cijevi i žlijezde koje je okružuju te za njih dodao da bi se mogle zvati ženska prostata.

Prostata žena nije bila upitna sve dok dvjesto godina kasnije dr. Alexander Skene, profesor ginekologije u bolnici Long Island College Hospital u New Yorku, nije napisao članak u kojem detaljno opisuje različite žlijezde i vodove koji okružuju mokraćnu cijev. Otada su te žlijezde poznate pod nazivom 'Skeneove žlijezde'.

Njemački porodničar Ernst Grafenberg 1950. je u članku objavljenom u časopisu International Journal of Sexology pisao o izbacivanju tekućine iz mokraćne cijevi tijekom seksualnog uzbuđenja te o svom uvjerenju kako ta tekućina nije mokraća već sekret koji izbacuju uretralne žlijezde povezane s erogenom zonom u prednjem zidu vagine.

Znanstvena je javnost velikim dijelom bila skeptična glede ženske ejakulacije jer nije bilo jasno otkud ejakulat dolazi, je li uistinu ima istu konzistenciju kao muški ejakulat ili se radi o stres inkontinenciji - nevoljnom izlasku mokraće iz mjehura. Naziv "ženska ejakulacija" pojavljuje se u radovima Sevely i Bennetta (1975) te Belzera (1981) i tada se definira kao "izbacivanje tekućine" koja je barem djelomično podudarna muškom ejakulatu, a ne drugim tekućinama koje se mogu potencijalno izlučiti tijekom ženskog orgazma - mokraća i vaginalni sekret.

Naziv G-točka prvi je put predstavljen javnosti 1982. godine kad je objavljena popularna knjiga o ljudskoj seksualnosti "The G spot and other recent discoveries about human sexuality". Autori Ladas, Whipple i Perry su se pozivali na Grafenbergov članak u kojem se spominje erogena zona u prednjem dijelu vagine.

Postoje li dokazi?
Istraživanja pokazuju kako je vjerovanje u postojanje G-točke neupitno i široko prošireno, barem među profesionalnim ženama. Upitnik sa 192 pitanja o ženskoj seksualnosti poslan je uzorku od 2350 žena zaposlenih u zdravstvu u SADu i Kanadi. 55% žena ispunilo je upitnik; 84% od njih "vjeruje kako postoji vrlo osjetljivo područje u vagini" koje odgovara popularnoj G-točki.

Najpopularnije knjige o seksualnosti postojanje G-točke uzimaju zdravo za gotovo; čak i američki fakultetski udžbenici pišu kako je točka "smještena na prednjem zidu vagine, otprilike jedan centimetar od površine, na trećini ili polovini puta od otvora vagine".S obzirom na široko prihvaćeno uvjerenje o postojanju G-točke, normalno je očekivati da postoji mnoštvo znanstvenih dokaza o tome.

Takvih dokaza je, međutim, vrlo malo. Dva se tipa dokaza obično navode: prvi je bihevioralni (temeljen na proučavanju ponašanja), a drugi se temelji na tvrdnjama o ženskoj ejakulaciji. Pitanje ženske ejakulacije ovdje je važno jer se obično spominje zajedno s G-točkom i navodno potvrđuje njeno postojanje. Osim toga,
neki autori pogrešno tumače postojanje žlijezda u ženskoj vagini koje mogu dovesti do ejakulacije.

Bihevioralni dokazi
Ladas i suradnici objavili su anegdotalne slučajeve žena koje su doživjele snažne orgazme nakon stimulacije G-točke. Osim ovih anegdotalnih prikaza, postoje svega dva znanstvena članka u kojima se objavljuje efekt simulacije ovog specifičnog područja. Prva studija govori o jednoj ženi koja je imala "dublje" orgazme kad joj je stimulirana G-točka. Tijekom pregleda ženi je stimulirano područje gdje bi se trebala nalaziti G-točka i navodno je područje uslijed stimulacije "naraslo za 50%".

Goldberg i suradnici su dvije godine kasnije ispitali jedanaest žena kako bi utvrdili postoji li G-točka i kakva je tekućina koja izlazi tijekom eventualne ženske ejakulacije. Dva ginekologa su pregledala svaku ispitanicu i za to su prošli poseban trosatni trening. Trening se sastojao od "posebnog tipa pregleda vagine s obje ruke kao i seksološki pregled tijekom kojeg su pipali cijelu vaginu u smjeru kazaljki na satu". Korištenjem ove tehnike, dva su ginekologa zaključila kako žetiri od jedanaest ispitanica imaju G-točku.

Ovi dokazi su upitni čak i da je ovakvom tehnikom G-točka utvrđena i na mnogo većem broju žena jer će gotovo svaka nježna stimulacija vagine rukom u povoljnim okolnostima dovesti do seksualnog uzbuđenja pa i do orgazma. Ako stimulacija rukom područja gdje se navodno nalazi G-točka dovede do seksualnog uzbuđenja to nije dokaz da je to područje po građi drugačije od ostatka vagine.

Ispitanice u ovom istraživanju su znale da istraživači traže G-točku, kao i ginekolozi i u takvim uvjetima i to lako može dovesti do drugačijeg odgovora na podražaj. Grafenbergov originalni rad iz 1950-e također ne donosi nikakve konkretne dokaze već autor piše o svom uvjerenju kako je ejakulat rezultat stimulacije 'erogene zone uz mokraćnu cijev u prednjem zida vagine'. U tom se radu ne spominje nikakva "točka".

Dokazi o ženskoj ejakulaciji
Drugi izvor dokaza za postojanje G-točke jest tvrdnja da žene ponekad ejakuliraju tekućinu tijekom orgazma, a koja nije mokraća (urin). Grafenberg je pisao o mogućem postojanju takve ejakulacije. Ladas i suradnici su u svojoj knjizi tome posvetili cijelo poglavlje koje se sastoji od incidentalnih opisa dobijenih od žena. Belzer i suradnici smatraju žensku ejakulaciju mogućom na temelju takvih opisa i razgovora s malim brojem žena.

Nekoliko znanstvenika provelo je kemijske analize ženskog ejakulata, međutim takvih je studija malo, broj ispitanica je uvijek mizeran i rezultati nisu podudarni. Addiego i suradnici analizirali su mokraću i ejakulat od jedne ispitanice i zaključili kako u ejakulatu ima više prostatične kisele fosfataze, što bi bio indirektni dokaz za postojanje "ženske prostate".

Istraživanjima je dokazano kako ove prostatične sastojke izlučuju Skeneove žlijezde. U drugim se studijama mokraća i "ejakulat" nisu razlikovali. Dokazano je i kako pojačana stimulacija tijekom seksualnog uzbuđenja može dovesti do nenamjernog otvaranja ušća mokraćnog mjehura, bez obzira radi li se o stimulaciji klitorisa, vagine ili oboje.

To znači da stimulacija prednjeg zida vagine nije jedini preduvjet za izbacivanje tekućine tijekom orgazma. Iako se u ženskom ejakulatu nalaze prostatične komponente iz Skeneovih žlijezda, one se u mokraćnoj cijevi mogu pomiješati s mokraćom iscijeđenom tijekom orgazma. Zasad ne postoje dokazi po kojima se ejakulat
izlučuje isključivo is Skeneovih žlijezda.

Dok je nedvojbeno potvrđeno kako određeni broj žena tijekom orgazma izlučuje tekućinu (ejakulat) iz spolnih organa, još uvijek nije jasno o kakvoj se tekućini točno radi i otkud potječe. Kod nekih je žena vjerojatno sama mokraća, kod drugih mješavina mokraće i izlučevina Skeneovih žlijezda, a kod nekih možda u potpunosti
dolazi iz Skeneovih žlijezda ili neke X-točke koja tek što nije otkrivena.

Anatomski argumenti
Znanstvenici su razmotrili i anatomski pristup pitanju prisutnosti prostatičnih komponenata u ženskom ejakulatu koji se sastoji od proučavanja građe tijela. Ukoliko žena ejakulira tekućinu koja nije mokraća ili ima sastojke koji se ne nalaze u mokraći, onda ta tekućina ne dolazi iz mokraćnog mjehura ili bar ne isključivo iz mjehura.

Ako Skeneove žlijezde odgovaraju prostati, moglo bi se očekivati da su njihove izlučevine slične onima iz prostate. Tu su hipotezu testirali Tepper i suradnici. Uzeli su osamnaest uzoraka od obduciranih tijela te jedan uzorak dobijen nakon kirurškog zahvata. Uzorci žlijezda su secirani i testirani na imunološke reakcije i prisutnost kisele fosfataze specifične za prostatu te prostatičnog specifičnog antigena (PSA).

Rezultati su pokazali kako parauretralne žlijezde usitinu posjeduju antigene supstance identčne onima iz prostate. Ti su rezultati kasnije potvrđeni radovima drugih autora. Temeljem ovih nalaza Zaviacic i Ablin su predložili da se više ne koristi naziv Skeneove žlijezde već ženska prostata.

Bez obzira na naziv, ova istraživanja daju slijedeće objašnjenje ženske ejakulacije: stezanjem mišića oko mokraćne cijevi tijekom orgazma dovodi do otpuštanja sekreta iz Skeneovih žlijezda i stoga se u ženskom ejakulatu može naći veća količina prostatičnog specifičnog antigena i kisele fosfataze. Ovaj koncept žlijezda koje otpuštaju nešto pogrešno je povezan s navodnim područjem s velikom količinom živčanih završetaka koje bi dovelo do pojačane stimulacije. U udžbeniku kojeg su autori Crooks i Baur navodi se kako je G-točka "sustav žlijezda (Skeneove žlijezde) i odvoda koji okružuju mokraćnucijev".

Ukoliko G-točka uistinu postoji, onda je sigurno nešto više od "sustava žlijezda i njihovih odvoda". To bi trebalo biti područje bogato đivčanim završecima, ne žlijezdanim vodovima.Histološka istraživanja analizom tkiva pod mikroskopom dosad nisu dokazala postojanje područja vrlo bogatog živčanim završecima koje bi moglo biti G-točka.

Pitanje postojanja G-točke nije samo pitanje od sporednog anatomskog značenja. Mnoge žene vjeruju kako G-točka uistinu postoji. Ako G-točka ne postoji, žene su poprilično dezinformirane o svojim tijelima i seksualnosti. One koje ne uspiju "pronaći" svoju G-točku mogu stoga biti ozbiljno razočarane.

G-greben
U nedostatku dokaza o postojanju G-točke, mnogi se hvataju za slamke i mijenjaju defenicije ove iluzorne erogene zone. Autor Gary Schubach tvrdi da erogena zona u prednjem zidu vagine postoji, ali da nije "točka" nego "krista", odnosno greben. G-greben je, po njemu, mjesto na kojem se Skeneove žlijezde izbočuju u vaginu.

Svoju tvrdnju argumentira nalazima slovačkog patologa Milana Zaviacica koji je većinu radnog vijeka proveo u istraživanju Skeneovih žlijezda, naziva ih 'ženska prostata' te tvrdi kako one imaju erogena svojstva. Profesor Zaviacic, dapače, preporučuje i prilagočenu misionarsku pozu kojom se Skeneove žlijezde bolje stimuliraju i omogućuje intenzivnije uzbuđenje i bolji orgazam.

G-vanzemaljac
Iako je vjerovanje u postojanje G-točke vrlo prošireno, dokazi za njeno postojanje su toliko oskudni da ih gotovo i nema. U znanstvenoj literaturi je objavljeno zanemarivo malo članaka na ovu temu i opisani su dokazi upitne kvalitete.

Zanimljivo je kako članci koji opisuju dvanaest žena od kojih je pet "imalo" G-točku mogu proizvesti takav val dezinformacija.

Anatomska i histološka istraživanja dosad nisu dokazala postojanje G-točke i poprilično je nevjerojatno da je ta struktura uspjela izbjeći  nanstvenicima tijekom svih ovih godina i napredaka u medicini.

Dok se ne objave histoložka i anatomska istraživanja koja će znanstvenim metodama i na velikom uzorku žena dokazati njeno postojanje, G-točka ostaje ginekoložki vanzemaljac: svi je traže, svi o njoj govore, ali njeno postojanje nije dokazano objektivnim znanstvenim metodama.

Livia Puljak, dr. med.