|
Što bi bilo kad bi bilo:
Recimo da je dvoje ljudi u tridesetim godinama u braku... i da taj brak traje neki određeni niz godina. Recimo da su to dvoje stupili u brak iz nekih drugih razloga. Ljubav? Hmmm, pa možda je i bilo neke ljubavi – u početku. Možda se to ne bi mogla nazvati ljubav, ali da je bilo neke privlačnosti...
Možda bi to bolje išlo ovako....
Recimo da su dvoje stupili u brak iz nekih drugih razloga. Ljubavi, one prave, istinske nikada nije bilo. Bila je samo privlačnost. Prilično jaka! Ta privlačnost se razvila u neki oblik veze u kojoj su uživali oboje. Ta veza je postala navika.. Ona, nije upoznala nekog tko je toliko pažljiv i osjećajan prema njoj. Pun razumjevanja, strpljenja i što je najbitnije, podnosi njenu tvrdoglavost i to da je ona uvijek u pravu.. da njena mooooora biti zadnja.
A on, izgubio je osobu koju je jako volio. Zbog više sile.. I u toj drugoj je vidio izgubljenu osobu. Istih očiju, istih crta lica, iste boje kose. Sličnog fizičkog izgleda... To mi je bilo dovoljno... Ljubav je slijepa. I ne vidi se ono što se treba vidjeti. Vidi se ono što se želi vidjeti.. I tako je ta romansa trajala. On je previše nagao, dinamičan. Ona je previše povučena i smirena. Ona je proračunata, a on nije. I tako je romansa jos uvijek trajala. Neki su govorili kako su super par a puno veći broj ljudi je govorio da je to potpuni promašaj i da to ne može potrajati dugo. Potrajaloje. Predugo!
Kako je vrijeme prolazilo, počeo se okretati i posao, posao je rastao i sve je bilo bajno i sjajno. Dok ona nije polako ali sigurno počela naginjati na brak. U početku je on to uspješno izbjegavao. Određeni niz godina. Ali nije mogao dovijeka.... na kraju su se i vjenčali. Zbog papirologije.. da sve bude nekako jednostavnije... papirnato... znate kakva je birokracija kod nas... i onako su živjeli zajedno, pa zašto se ne bi i oženili. Zar ne?
Kao rukom odneseno.............
Nestala je romansa. Nestala je idila. Nestalo je – sve! Njemu je ostalo to da možda i nema neke druge i bolje... a možda nije dovoljno tražio. Možda nije uopće tražio! Vrijeme je prolazilo. Ona je bila sve teža. Sve tvrdoglavija. On je sve više bježao od sebe i od nje. Da, kraj je bio neizbježan iako su oboje šutjeli o tome i za ostatak svijeta su bili savršen par. Koji se vole. Koji se razumiju. Koji nikad nisu ljubomorni jedno na drugoga. Par koji se nikad, ali doslovno nikad nije posvađao!
Bili su mladi. Sretni i zaljubljeni. Za ostatak svijeta... toliko da su i sami vjerovali u to. Ali samo vjerovali.... jer kod kuće su se samo prigovori čuli. I uvijek bi neko nekuda bježao. Ona u krevet umorna. Previše umorna za razgovor. On autom u noćnu vožnju po široj i daljoj okolici... oboje ljuti, povrijeđeni... svako na svoju stranu. Svako nesretan na svoj način. Ujutro sve ispočetka. Kao da se ništa nije dogodilo... veseli i nasmijani u nove radne pobjede...
A zašto??
Zar dvoje odraslih i zrelih ljudi ne mogu pričati o problemima? Zar jedno od njih ne smije dati neki prijedlog a da ova druga strana ne uzvrati prigovorom ili povišenim tonom? Zašto ljudi ne komuniciraju? Zašto sve pokušavaju izgladiti cvijećem ili poklonom... ili sexom? Istina, možda taj dotični problem nestane. Ali samo na jednu noć. Na jedan dan. Na kratko. Zašto ako se šuti nije dobro. Ako se o nečemu i progovori isto tako nije dobro. Zašto smo svi mi tako komplicirani?? Svatko na svoj način. Svi smo iskompleksirani s necim. Netko više a netko manje.
Zašto se o nekim stvarima NE GOVORI? To je zabranjena tema.
Pandorina kutija. Kad se jednom otvori, a otvorit će se .... kad tad.... sve će izaći iz nje. I ono od prije godinu dana i ono od jučer. A i ono sto će doći tek sutra.
(A zašto se ljudi vole????)
Ako se ne varam netko je rekao da je ljubav izgovor nekoga odvući u krevet..... ili nešto slično. Hm, to se može i bez ljubavi. Zar ne?
Što je to sto spoji dvoje ljudi? Sudbina? Što je onda to što iste te ljude razdvoji??
Zašto taj isti mali Perica, koji je cijelog života slušao mamu i tatu. Učio i radio. Bio je pravi mali pionir. Kasnije je bio uzoran omladinac. Još kasnije je bio vrijedan, pozdravljao bakice na cesti i pomagao im da pređu preko ceste. Dedekima se dizao u tramvaju i autobusu i puštao ih da sjednu i kad je bio najbolesniji... imao prijatelje kojima je pomagao, ima prijatelje koji su mu prijatelji samo kad ONI nešto trebaju. I on to zna, ali ne mari previše za to... voli pomoći drugima... imao je nešto veza iza sebe i držao je te curice kao kap vode na dlanu... nikada mrava nebi zgazio... zašto mu je onaj odozgora (neki ga zovu Bog, ja ga nisam upoznao......) uzeo jedinu pravu ljubav u životu? Zbog čega je kažnjen?? Jer je tako moralo biti? Jer je morao upoznati ljubavnu bol?
Hm, bit će da je tako. U ljubavi i ratu sve je dozvoljeno... ako iskreno voliš, pa onda moraš i upoznati iskrenu bol i tugu... i moraš biti malo jadan, potučen... dotučen...
No, poslije kiše sunce dolazi! Zar ne?? Istina je da ta dotična nije jedina žena na svijetu, isto kao što mali Perica nije jedini muškarac na svijetu... i nakon toliko opširnog uvoda. Uvoda gdje nedostaje zaplet (ili ga ipak ima... kako tko protumači ovaj tekst) evo i raspleta....
Što nam je činiti?
Srljati u neku ljubav glavom bez obzira? Srljati i zaklinjati se u vječnu i iskrenu ljubav? – neeeeee... to nema smisla. To je laž sama za sebe. Ne postoji vječna i najiskrenija i jedina ljubav. Ne postoji točka Nema je točka Onaj ko se kune u to – laže točka! Točka k'o kuća velika !
No dobro... ne laže on to svjesno... Nije on kriv što zbog ljubavi ne vidi dalje od nosa... (ups, gle, eto nas na početku cijele ove zavrzlame..) Zaljubljena osoba vidi samo jedno. Svog Anđela. Svoju princezu... ili princa... i onda sve to nestane... nekad zbog više sile, nekad zbog tuđeg kreveta... a nekad jednostavno – nestane točka.
I?
Što onda pitate se Vi? Pitajte se i dalje... jer ja ne znam.. Ja samo znam što se Perici dogodilo... uletio je u novu vezu... iz krivih razloga. Da zaboravi staru. To je bila jedina greška. I najveća... Ljubavnu patnju treba opatiti... propatiti i čekati da prođe... Ljubavnu bol treba preboliti... ponekad je lijek jednostavan, izaći među ljude. Šetati u prirodi i dobro se zamisliti u čemu je bio problem. Ako ga je bilo. Zavisi zbog čega je ta ista beskrajna ljubav završila.. Nikako ne bi trebalo utjehu tražiti u drugim ženama ili muškarcima. Ili alkoholu... to vodi u propast... (provjereno! Pitajte Pericu..) Bol Boli. Svaka bol boli. Pustite da vas boli!!
Tako znate da ste živi. A najvažnije je - tako znate da ste proveli lijepo vrijeme s tom osobom... Ali ne! Ulet u novu vezu. Koja ponekad završi sa brakom. Da li iz inata ili nekog drugog razloga – nebitno. Bitno je da je svaka takva veza osuđena na propast... a i takav brak je osuđen na propast... Mislite da se to ne događa? Da toga ima samo u filmovima i meksičkim sapunicama? Varate se... Ima toga i kod nas. Rijetko, ali ima. Eto Perice... Da, razveo se... shvatio je neke stvari. Ali to je vec druga priča.......
Oliver, (33)
|
Iskustva 
